Zakon o prebivalištu i boravištu građana
- Zakon o prebivalištu i boravištu građana (NN 53/91)
- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske b1. U-I-496/1998 od 19.siječnja 2000. (NN 11/00)
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, a u svezi s člancima 6. i 7. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, donosim
UKAZ
o proglašenju Zakona o prebivalištu i boravištu građana
Proglašavam Zakon o prebivalištu i boravištu građana, kojeg je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednicama Vijeća općina 26. lipnja 1991. i Društveno-političkog vijeća 26. lipnja 1991. godine.
Klasa: 011-01/91-01/64
Urbroj: 71-91-1
Zagreb. 28. lipnja 1991.
Predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.
--------------------------------------------------------------------------------
ZAKON
o prebivalištu i boravištu građana
Članak 1.
Svaki hrvatski državljanin koji se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a može imati i boravište.
Članak 2.
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.
U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, podnajmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.
Članak 3.
Hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u smislu članka 2. ovoga zakona u Republici Hrvatskoj policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutarnjih poslova (u daljem tekstu: nadležno tijelo) utvrdit će prebivalište u mjestu:
1. u kojem se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani, ako su ispunjeni i drugi uvjeti propisani zakonom;
2. njegovog uobičajenog boravišta, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbi točke 1. ovoga stavka;
3. prebivališta njegovog bračnog druga, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. i 2. ovoga stavka;
4. prebivališta njegovih roditelja, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 3. ovoga stavka;
5. u kojem je upisan u matičnu knjigu rođenih, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 4. ovoga stavka:
6. u kojem je upisan u knjigu državljana u Republici Hrvatskoj, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 5. ovoga stavka.
Žalba protiv rješenja o utvrđivanju prebivališta ne zadržava izvršenje rješenja.
Članak 4.
Maloljetnicima koji nisu zaključili brak, prebivalište se utvrđuje prema posljednjem zajedničkom prebivalištu njihovih roditelja.
Kada roditelji takvih osoba nemaju zajedničko prebivalište ili nisu u braku, njihovo prebivalište utvrđuje se prema prebivalištu roditelja koji vrši roditeljsko pravo.
Osobama iz stavka 1. ovoga članka nad kojima roditelji ne vrše roditeljsko pravo, prebivalište se utvrđuje prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Prebivalište drugih poslovno nesposobnih osoba utvrđuje se prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Članak 5.
Boravište građana može biti uobičajeno i privremeno.
Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije boravi, bez namjere da se u tom mjestu naseli.
Privremeno boravište je mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana.
Članak 6.
Građani su dužni prijaviti i odjaviti prebivalište, prijaviti uobičajeno boravište te prijaviti promjenu adrese stanovanja.
Prijave iz stavka 1. ovoga članka za osobe bez poslovne sposobnosti podnose njihovi roditelji odnosno zakonski zastupnici.
Vojne osobe koje stanuju u vojarnama, ili drugim vojnim ustanovama, osobe smještene u objektima posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova te osobe smještene u zdravstvenim ili sličnim ustanovama i u kazneno-popravnim domovima nisu dužne postupiti u smislu stavka 1. ovoga članka.
Članak 7.
Građani podnose prijave i odjave prebivališta, prijave uobičajenog boravišta i promjene adrese stanovanja nadležnom tijelu prema mjestu u kojem žele prijaviti ili odjaviti prebivalište odnosno prijaviti uobičajeno boravište ili promjenu adrese stanovanja.
O prebivalištu i boravištu te promjenama adrese stanovanja nadležno tijelo vodi evidenciju.
Evidencija prebivališta može se voditi i u evidenciji o izdanim osobnim kartama.
Članak 8.
Prijava prebivališta i promjene adrese stanovanja podnosi se u roku od 8 dana od dana odjave ranijeg prebivališta odnosno promjene adrese stanovanja.
Službena osoba izdaje potvrdu o prebivališlu, te promjeni adrese stanovanja.
Članak 9.
Nadležno tijelo kod kojeg je prijavljeno prebivalište građana dužno je odmah nakon obavljene prijave prebivališta o tokme izvjestili nadležna državna tijela koja vode evidenciju o građanskim stanjima.
Članak 10.
Građani su dužni prijaviti uobičajeno boravište u mjestu u kojemu namjeravaju boraviti duže od 30 dana.
Uobičajeno boravište se mora prijaviti najkasnije osam dana od dana dolaska u mjesto uobičajenog boravišta.
Članak 11.
Pravne i fizičke osobe koje pružaju usluge smještaja kao i poduzeća i druge organizacije koje organiziraju smještaj za svoje radnike dužne su osobe kojima pružaju smještaj odmah uvesti u evidenciju koju vode o tim osobama.
Iznimno od odredbe članka 10. stavka 1. ovoga zakona, pravne i fizičke osobe iz stavka 1. ovoga članka dužne su prijaviti boravište građana kojima pružaju usluge duže od 30 dana .
Članak 12.
Prijava i odjava prebivališta, prijava boravišta i promjene adrese stanovanja podnose se nadležnom tijelu na propisanom obrascu.
Građanin je dužan uz prijavu prebivališta podnijeti potvrdu o odjavi ranijeg prebivališta i dokaz o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Građanin je dužan prilikom prijave i odjave iz stavka 1. ovoga članka dati točne i istinite podatke.
Članak 13.
Nadležno tijelo odbit će rješenjem prijavu prebivališta ako podnositelj prijave u propisanom roku ne podnese dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje toga tijela podnositelj prijave ne podnese dokaze i o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Nadležno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu ako utvrdi da je podnositelj prijave dao netočne i neistinite podatke.
Članak 14.
Nadležno tijelo vodi evidenciju o prebivalištu, boravištu i promjeni adrese stanovanja građana.
Nadležno tijelo iz stavka 1. ovoga članka dužno je na zahtjev državnih tijela te pravnih osoba i građana koji za to imaju pravni interes dati podatke iz tih evideilcija.
Nadležno tijelo odbit će dati podatke iz evidencija koje vodi ako podnositelj zahtjeva ne učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa ili ako postoji osnovana sumnja da će podatke iz tih evidencija zloupotrijebiti.
Ministar unutarnjih poslova propisat će obrasce iz članka 12. ovoga zakona i način vođenja evidencije iz članka 14. ovog zakona, kao i dokaze koji se prilažu uz prijavu prebivališta i promjene adrese stanovanja.
Članak 15.
Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kaznit će se za prekršaj pravne i fizičke osobe koje organiziraju smještaj za svoje radnike ako ne vode ili neuredno vode evidenciju građana kojima pružaju te usluge (članak 11. stavak 1 ).
Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od 3.000 do 15.000 dinara odgovorna osoba u pravnoj osobi.
Članak 16.
Novčanom kaznom od 1.500 do 5.000 dinara kaznit će se za prekršaj :
1. tko ne prijavi ili odjavi prebivalište, promjenu adrese stanovanja, odnosno ne prijavi boravište ili to ne učini u propisanom roku (članak 6. stavak 1., članak 8. stavak 1. i članak 10. stavak 1. i 2),
2. tko u prijavi prebivališta, promjeni adrese stanovanja te prijavi boravišta dade neistinite ili netočne podatke (članak 12. stavak 3).
Članak 17.
Državljani Republike Hrvatske koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona prijavili prebivalište nisu dužni prijaviti prebivalište prema odredbama ovoga zakona.
Članak 18.
Propis iz članka 14. stavak 4. ovoga zakona ministar unutarnjih poslova će donijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.
Članak 19.
Danom stupanja na snagu ovoga zakona prestaje važiti Zakon o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Narodne novine", br. 54/74) i odredba člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", br. 47/89).
Članak 20.
Do donošenja propisa iz članka 14. ovoga zakona primjenjivat će se Pravilnik o obrascu prijavljivanja, odnosno odjavljivanja prebivališta, prijavljivanja promjene adrese stanovanja i obrascu knjige gostiju ("Narodne novine", br. 19/75, 42/81 i 6/88) ako je u suglasnosti s ovim zakonom.
Članak 21.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Narodnim novinama".
Klasa: 220-03/91-01/02
Zagreb. 26. lipnja 1991.
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća općina
Luka Bebtć, v. r.
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan, v. r.
Predsjednik Društveno-političkog vijeća
Ivan Vekić, v. r.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu: dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci: Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., odlučujući o prijedlogu Josipa Krnića iz Samobora, za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o prebivalištu i boravištu građana, na sjednici održanoj dana 19. siječnja 2000. godine, donio je sljedeću
ODLUKU
I. Ukidaju se odredbe članka 2. stavka 1. u dijelu koji glasi: »i u kojem ima osigurano stalno stanovanje« i članka 2. stavka 2. te članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, br. 53/91 i 26/93)
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
Na sjednici održanoj 16. veljače 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je rješenje o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske odredaba članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana.
To rješenje objavljeno je u »Narodnim novinama«, br. 22/99 od 5. ožujka 1999.
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana podnio je Josip Krnić iz Samobora.
Odredbe članka 2. i članka 13. Zakona o prebivalištu i boravištu građana glase:
»Članak 2.
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.
U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.
Članak 13.
Nadležno tijelo odbit će rješenjem prijavu prebivališta ako podnositelj prijave u propisanom roku ne podnese dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje toga tijela podnositelj prijave ne podnese dokaze i o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Nadležno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu ako utvrdi da je podnositelj prijave dao netočne i neistinite podatke.«
Predlagatelj navodi da je u odredbama članka 2. ograničeno ustavno pravo na slobodno kretanje jer da se to pravo veže ne samo uz volju građanina, već i uz njegovo imovno stanje, definirano kao »imati osigurano stanovanje«. Takvo ograničenje da nije utemeljeno na odredbi članka 32. stavka 3. Ustava, jer da ta odredba predviđa izuzetke u koje se ne može uvrstiti ograničenje utvrđeno osporenom zakonskom odredbom.
Ukazuje da je u osporenom stavku 2. članka 13. prebivalište građana vezano za »zaposlenje građana ili drugi izvor prihoda«, što da je suprotno članku 14. i članku 32. Ustava jer da nadležnom tijelu daje diskreciono pravo u određivanju prebivališta građana, ovisno o njegovom zaposlenju ili dokazu o drugom prihodu.
Prijedlog je osnovan.
Sud prvo naglašava da Ustav ne poznaje termin »prebivalište«, već samo »boravište«. Stoga pod ustavni termin »boravište« treba podvesti i zakonski termin »prebivalište«, u značenju trajnog boravišta u mjestu u kojem građanin ima namjeru trajno živjeti, za razliku od boravišta kako ga definira Zakon o prebivalištu i boravištu građana u članku 5.
Dakle, i prebivalište iz članka 2. stavka 1. i boravište iz članka 5. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, treba smatrati boravištem u smislu odredbe članka 32. stavka 1. Ustava.
1. Glede odredbe članka 2. stavka 1., prema kojoj se prebivalištem definira mjesto u kojem građanin, između ostalog, ima osigurano stalno stanovanje, Sud ocjenjuje da je takvim određenjem povrijeđena odredba članka 32. stavka 1. Ustava, koja govori o pravu slobodnog kretanja i biranja boravišta pa i odredba stavka 3. istog članka Ustava koja omogućuje propisivanje ograničenja prava kretanja, ali samo ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih.
Naime, iz osporavane odredbe proizlazi da građanin koji u nekom mjestu nema osigurano stalno stanovanje, ne može u tom mjestu prijaviti prebivalište, dakle ne može slobodno birati svoje prebivalište, što dalje znači da se ne može slobodno kretati.
Točno je da se ustavno pravo kretanja može ograničiti ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih, kako je to određeno u članku 32. stavku 2. Ustava.
Međutim, ne može se zaključiti da bi činjenica neosiguranog stalnog stanovanja u mjestu u kojem građanin želi prijaviti prebivalište mogla ugroziti pravni poredak, zdravlje, prava i slobode drugih, barem ne u toj mjeri da bi se građaninu u takvoj situaciji trebala uskratiti prijava prebivališta, odnosno da bi uskrata takve prijave predstavljala zaštitu navedenih dobara od građanina koji u mjestu u kojem želi prijaviti prebivalište nema osigurano stalno stanovanje.
Prema tome, Sud ne nalazi ustavnu osnovu za ograničavanje biranja prebivališta na način da se to uvjetuje osiguranim stalnim stanovanjem, bez obzira što je notorno da građanin u mjestu u kojem želi stalno živjeti mora negdje i stanovati.
Dakle, Sud smatra da se predmetno ustavno pravo ne može ograničiti na način da se odbije prijava prebivališta građaninu koji u odnosnom mjestu nema osigurano stalno stanovanje jer bi se u suprotnom ugrozio pravni poredak ili zdravlje ili, pak, prava i slobode drugih, niti za ograničavanje prava na slobodno kretanje i biranje boravišta građana, kao u dijelu osporene odredbe članka 2. stavka 1., Sud nalazi neke druge razloge u ostalim odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu građana.
U stavku 2. članka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, propisano je što se smatra stalnim stanovanjem u smislu tog Zakona pa ta odredba treba dijeliti pravnu sudbinu odredbe stavka 1. istog članka, zbog čega je Sud i nju ukinuo.
2. Prema odredbi članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje tog tijela podnositelj ne podnese dokaze o svom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda, dakle, nadležno tijelo ima ovlaštenje slobodno ocijeniti hoće li, ili neće, u nekom slučaju zatražiti od podnositelja prijave dokaz o njegovom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda pa ukoliko podnositelj na zahtjev takav dokaz ne podnese, može nadležno tijelo odbiti prijavu.
Iz osporene odredbe ne može se zaključiti o granicama ovlaštenja, ni u kojem je cilju dano nadležnom tijelu ovlaštenje da donese rješenje po slobodnoj ocjeni, kojim će odbiti prijavu prebivališta ako građanin na traženje nadležnog tijela ne pridonese dokaz o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Dakle, sloboda kretanja, odnosno biranja boravišta, mogla bi se primjenom osporavane odredbe ograničiti zbog činjenice da građanin nema dokaza o zaposlenju ili stalnom izvoru prihoda.
Za takvo ograničavanje ustavne slobode kretanja i biranja boravišta, Sud ne nalazi osnove u članku 32. stavku 3. Ustava, a ni u jednoj njegovoj drugoj odredbi.
Naprotiv, Sud ocjenjuje da je osporavana odredba u nesuglasju s odredbom članka 32. stavka 1., odredbama članka 14. i temeljnom vrednotom jednakosti iz članka 3. Ustava.
Stoga je, temeljem odredbe članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno kao u izreci.
Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka 28. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-I-496/1998
Zagreb, 19. siječnja 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Na temelju članka 89. Ustava Republike Hrvatske, a u svezi s člancima 6. i 7. Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske, donosim
UKAZ
o proglašenju Zakona o prebivalištu i boravištu građana
Proglašavam Zakon o prebivalištu i boravištu građana, kojeg je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednicama Vijeća općina 26. lipnja 1991. i Društveno-političkog vijeća 26. lipnja 1991. godine.
Klasa: 011-01/91-01/64
Urbroj: 71-91-1
Zagreb. 28. lipnja 1991.
Predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.
--------------------------------------------------------------------------------
ZAKON
o prebivalištu i boravištu građana
Članak 1.
Svaki hrvatski državljanin koji se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a može imati i boravište.
Članak 2.
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.
U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, podnajmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.
Članak 3.
Hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u smislu članka 2. ovoga zakona u Republici Hrvatskoj policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutarnjih poslova (u daljem tekstu: nadležno tijelo) utvrdit će prebivalište u mjestu:
1. u kojem se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani, ako su ispunjeni i drugi uvjeti propisani zakonom;
2. njegovog uobičajenog boravišta, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbi točke 1. ovoga stavka;
3. prebivališta njegovog bračnog druga, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. i 2. ovoga stavka;
4. prebivališta njegovih roditelja, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 3. ovoga stavka;
5. u kojem je upisan u matičnu knjigu rođenih, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 4. ovoga stavka:
6. u kojem je upisan u knjigu državljana u Republici Hrvatskoj, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 5. ovoga stavka.
Žalba protiv rješenja o utvrđivanju prebivališta ne zadržava izvršenje rješenja.
Članak 4.
Maloljetnicima koji nisu zaključili brak, prebivalište se utvrđuje prema posljednjem zajedničkom prebivalištu njihovih roditelja.
Kada roditelji takvih osoba nemaju zajedničko prebivalište ili nisu u braku, njihovo prebivalište utvrđuje se prema prebivalištu roditelja koji vrši roditeljsko pravo.
Osobama iz stavka 1. ovoga članka nad kojima roditelji ne vrše roditeljsko pravo, prebivalište se utvrđuje prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Prebivalište drugih poslovno nesposobnih osoba utvrđuje se prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Članak 5.
Boravište građana može biti uobičajeno i privremeno.
Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije boravi, bez namjere da se u tom mjestu naseli.
Privremeno boravište je mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana.
Članak 6.
Građani su dužni prijaviti i odjaviti prebivalište, prijaviti uobičajeno boravište te prijaviti promjenu adrese stanovanja.
Prijave iz stavka 1. ovoga članka za osobe bez poslovne sposobnosti podnose njihovi roditelji odnosno zakonski zastupnici.
Vojne osobe koje stanuju u vojarnama, ili drugim vojnim ustanovama, osobe smještene u objektima posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova te osobe smještene u zdravstvenim ili sličnim ustanovama i u kazneno-popravnim domovima nisu dužne postupiti u smislu stavka 1. ovoga članka.
Članak 7.
Građani podnose prijave i odjave prebivališta, prijave uobičajenog boravišta i promjene adrese stanovanja nadležnom tijelu prema mjestu u kojem žele prijaviti ili odjaviti prebivalište odnosno prijaviti uobičajeno boravište ili promjenu adrese stanovanja.
O prebivalištu i boravištu te promjenama adrese stanovanja nadležno tijelo vodi evidenciju.
Evidencija prebivališta može se voditi i u evidenciji o izdanim osobnim kartama.
Članak 8.
Prijava prebivališta i promjene adrese stanovanja podnosi se u roku od 8 dana od dana odjave ranijeg prebivališta odnosno promjene adrese stanovanja.
Službena osoba izdaje potvrdu o prebivališlu, te promjeni adrese stanovanja.
Članak 9.
Nadležno tijelo kod kojeg je prijavljeno prebivalište građana dužno je odmah nakon obavljene prijave prebivališta o tokme izvjestili nadležna državna tijela koja vode evidenciju o građanskim stanjima.
Članak 10.
Građani su dužni prijaviti uobičajeno boravište u mjestu u kojemu namjeravaju boraviti duže od 30 dana.
Uobičajeno boravište se mora prijaviti najkasnije osam dana od dana dolaska u mjesto uobičajenog boravišta.
Članak 11.
Pravne i fizičke osobe koje pružaju usluge smještaja kao i poduzeća i druge organizacije koje organiziraju smještaj za svoje radnike dužne su osobe kojima pružaju smještaj odmah uvesti u evidenciju koju vode o tim osobama.
Iznimno od odredbe članka 10. stavka 1. ovoga zakona, pravne i fizičke osobe iz stavka 1. ovoga članka dužne su prijaviti boravište građana kojima pružaju usluge duže od 30 dana .
Članak 12.
Prijava i odjava prebivališta, prijava boravišta i promjene adrese stanovanja podnose se nadležnom tijelu na propisanom obrascu.
Građanin je dužan uz prijavu prebivališta podnijeti potvrdu o odjavi ranijeg prebivališta i dokaz o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Građanin je dužan prilikom prijave i odjave iz stavka 1. ovoga članka dati točne i istinite podatke.
Članak 13.
Nadležno tijelo odbit će rješenjem prijavu prebivališta ako podnositelj prijave u propisanom roku ne podnese dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje toga tijela podnositelj prijave ne podnese dokaze i o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Nadležno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu ako utvrdi da je podnositelj prijave dao netočne i neistinite podatke.
Članak 14.
Nadležno tijelo vodi evidenciju o prebivalištu, boravištu i promjeni adrese stanovanja građana.
Nadležno tijelo iz stavka 1. ovoga članka dužno je na zahtjev državnih tijela te pravnih osoba i građana koji za to imaju pravni interes dati podatke iz tih evideilcija.
Nadležno tijelo odbit će dati podatke iz evidencija koje vodi ako podnositelj zahtjeva ne učini vjerojatnim postojanje pravnog interesa ili ako postoji osnovana sumnja da će podatke iz tih evidencija zloupotrijebiti.
Ministar unutarnjih poslova propisat će obrasce iz članka 12. ovoga zakona i način vođenja evidencije iz članka 14. ovog zakona, kao i dokaze koji se prilažu uz prijavu prebivališta i promjene adrese stanovanja.
Članak 15.
Novčanom kaznom od 5.000 do 50.000 dinara kaznit će se za prekršaj pravne i fizičke osobe koje organiziraju smještaj za svoje radnike ako ne vode ili neuredno vode evidenciju građana kojima pružaju te usluge (članak 11. stavak 1 ).
Za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom od 3.000 do 15.000 dinara odgovorna osoba u pravnoj osobi.
Članak 16.
Novčanom kaznom od 1.500 do 5.000 dinara kaznit će se za prekršaj :
1. tko ne prijavi ili odjavi prebivalište, promjenu adrese stanovanja, odnosno ne prijavi boravište ili to ne učini u propisanom roku (članak 6. stavak 1., članak 8. stavak 1. i članak 10. stavak 1. i 2),
2. tko u prijavi prebivališta, promjeni adrese stanovanja te prijavi boravišta dade neistinite ili netočne podatke (članak 12. stavak 3).
Članak 17.
Državljani Republike Hrvatske koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona prijavili prebivalište nisu dužni prijaviti prebivalište prema odredbama ovoga zakona.
Članak 18.
Propis iz članka 14. stavak 4. ovoga zakona ministar unutarnjih poslova će donijeti u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.
Članak 19.
Danom stupanja na snagu ovoga zakona prestaje važiti Zakon o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Narodne novine", br. 54/74) i odredba člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", br. 47/89).
Članak 20.
Do donošenja propisa iz članka 14. ovoga zakona primjenjivat će se Pravilnik o obrascu prijavljivanja, odnosno odjavljivanja prebivališta, prijavljivanja promjene adrese stanovanja i obrascu knjige gostiju ("Narodne novine", br. 19/75, 42/81 i 6/88) ako je u suglasnosti s ovim zakonom.
Članak 21.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Narodnim novinama".
Klasa: 220-03/91-01/02
Zagreb. 26. lipnja 1991.
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća općina
Luka Bebtć, v. r.
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan, v. r.
Predsjednik Društveno-političkog vijeća
Ivan Vekić, v. r.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu: dr. sc. Smiljko Sokol, predsjednik Suda te suci: Marijan Hranjski dr. iur., dr. sc. Petar Klarić, Jurica Malčić, mr. sc. Ivan Matija, Ivan Mrkonjić dr. iur., dr. sc. Jasna Omejec, Emilija Rajić, Vice Vukojević dr. iur. i Milan Vuković dr. iur., odlučujući o prijedlogu Josipa Krnića iz Samobora, za ocjenu ustavnosti pojedinih odredaba Zakona o prebivalištu i boravištu građana, na sjednici održanoj dana 19. siječnja 2000. godine, donio je sljedeću
ODLUKU
I. Ukidaju se odredbe članka 2. stavka 1. u dijelu koji glasi: »i u kojem ima osigurano stalno stanovanje« i članka 2. stavka 2. te članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana (»Narodne novine«, br. 53/91 i 26/93)
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
Na sjednici održanoj 16. veljače 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je rješenje o pokretanju postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske odredaba članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana.
To rješenje objavljeno je u »Narodnim novinama«, br. 22/99 od 5. ožujka 1999.
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbi članka 2. i članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana podnio je Josip Krnić iz Samobora.
Odredbe članka 2. i članka 13. Zakona o prebivalištu i boravištu građana glase:
»Članak 2.
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.
U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.
Članak 13.
Nadležno tijelo odbit će rješenjem prijavu prebivališta ako podnositelj prijave u propisanom roku ne podnese dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 2. ovoga zakona.
Nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje toga tijela podnositelj prijave ne podnese dokaze i o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Nadležno tijelo će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu ako utvrdi da je podnositelj prijave dao netočne i neistinite podatke.«
Predlagatelj navodi da je u odredbama članka 2. ograničeno ustavno pravo na slobodno kretanje jer da se to pravo veže ne samo uz volju građanina, već i uz njegovo imovno stanje, definirano kao »imati osigurano stanovanje«. Takvo ograničenje da nije utemeljeno na odredbi članka 32. stavka 3. Ustava, jer da ta odredba predviđa izuzetke u koje se ne može uvrstiti ograničenje utvrđeno osporenom zakonskom odredbom.
Ukazuje da je u osporenom stavku 2. članka 13. prebivalište građana vezano za »zaposlenje građana ili drugi izvor prihoda«, što da je suprotno članku 14. i članku 32. Ustava jer da nadležnom tijelu daje diskreciono pravo u određivanju prebivališta građana, ovisno o njegovom zaposlenju ili dokazu o drugom prihodu.
Prijedlog je osnovan.
Sud prvo naglašava da Ustav ne poznaje termin »prebivalište«, već samo »boravište«. Stoga pod ustavni termin »boravište« treba podvesti i zakonski termin »prebivalište«, u značenju trajnog boravišta u mjestu u kojem građanin ima namjeru trajno živjeti, za razliku od boravišta kako ga definira Zakon o prebivalištu i boravištu građana u članku 5.
Dakle, i prebivalište iz članka 2. stavka 1. i boravište iz članka 5. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, treba smatrati boravištem u smislu odredbe članka 32. stavka 1. Ustava.
1. Glede odredbe članka 2. stavka 1., prema kojoj se prebivalištem definira mjesto u kojem građanin, između ostalog, ima osigurano stalno stanovanje, Sud ocjenjuje da je takvim određenjem povrijeđena odredba članka 32. stavka 1. Ustava, koja govori o pravu slobodnog kretanja i biranja boravišta pa i odredba stavka 3. istog članka Ustava koja omogućuje propisivanje ograničenja prava kretanja, ali samo ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih.
Naime, iz osporavane odredbe proizlazi da građanin koji u nekom mjestu nema osigurano stalno stanovanje, ne može u tom mjestu prijaviti prebivalište, dakle ne može slobodno birati svoje prebivalište, što dalje znači da se ne može slobodno kretati.
Točno je da se ustavno pravo kretanja može ograničiti ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka ili zdravlja, prava i sloboda drugih, kako je to određeno u članku 32. stavku 2. Ustava.
Međutim, ne može se zaključiti da bi činjenica neosiguranog stalnog stanovanja u mjestu u kojem građanin želi prijaviti prebivalište mogla ugroziti pravni poredak, zdravlje, prava i slobode drugih, barem ne u toj mjeri da bi se građaninu u takvoj situaciji trebala uskratiti prijava prebivališta, odnosno da bi uskrata takve prijave predstavljala zaštitu navedenih dobara od građanina koji u mjestu u kojem želi prijaviti prebivalište nema osigurano stalno stanovanje.
Prema tome, Sud ne nalazi ustavnu osnovu za ograničavanje biranja prebivališta na način da se to uvjetuje osiguranim stalnim stanovanjem, bez obzira što je notorno da građanin u mjestu u kojem želi stalno živjeti mora negdje i stanovati.
Dakle, Sud smatra da se predmetno ustavno pravo ne može ograničiti na način da se odbije prijava prebivališta građaninu koji u odnosnom mjestu nema osigurano stalno stanovanje jer bi se u suprotnom ugrozio pravni poredak ili zdravlje ili, pak, prava i slobode drugih, niti za ograničavanje prava na slobodno kretanje i biranje boravišta građana, kao u dijelu osporene odredbe članka 2. stavka 1., Sud nalazi neke druge razloge u ostalim odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu građana.
U stavku 2. članka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, propisano je što se smatra stalnim stanovanjem u smislu tog Zakona pa ta odredba treba dijeliti pravnu sudbinu odredbe stavka 1. istog članka, zbog čega je Sud i nju ukinuo.
2. Prema odredbi članka 13. stavka 2. Zakona o prebivalištu i boravištu građana, nadležno tijelo može odbiti prijavu prebivališta ako na traženje tog tijela podnositelj ne podnese dokaze o svom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda, dakle, nadležno tijelo ima ovlaštenje slobodno ocijeniti hoće li, ili neće, u nekom slučaju zatražiti od podnositelja prijave dokaz o njegovom zaposlenju ili drugom izvoru prihoda pa ukoliko podnositelj na zahtjev takav dokaz ne podnese, može nadležno tijelo odbiti prijavu.
Iz osporene odredbe ne može se zaključiti o granicama ovlaštenja, ni u kojem je cilju dano nadležnom tijelu ovlaštenje da donese rješenje po slobodnoj ocjeni, kojim će odbiti prijavu prebivališta ako građanin na traženje nadležnog tijela ne pridonese dokaz o svome zaposlenju ili drugom izvoru prihoda.
Dakle, sloboda kretanja, odnosno biranja boravišta, mogla bi se primjenom osporavane odredbe ograničiti zbog činjenice da građanin nema dokaza o zaposlenju ili stalnom izvoru prihoda.
Za takvo ograničavanje ustavne slobode kretanja i biranja boravišta, Sud ne nalazi osnove u članku 32. stavku 3. Ustava, a ni u jednoj njegovoj drugoj odredbi.
Naprotiv, Sud ocjenjuje da je osporavana odredba u nesuglasju s odredbom članka 32. stavka 1., odredbama članka 14. i temeljnom vrednotom jednakosti iz članka 3. Ustava.
Stoga je, temeljem odredbe članka 53. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 99/99), odlučeno kao u izreci.
Odluka o objavi ove odluke temelji se na odredbi članka 28. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-I-496/1998
Zagreb, 19. siječnja 2000.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, 10000 Zagreb, tel.: +385 1 6122 111